Kad ne dime tvornički dimnjaci - TEF

Maša Štrbac

Autorske novine Lane Stojićević nastavak su njezina umjetničko-istraživačkog projekta o Tvornici elektroda i ferolegura (TEF) u Šibeniku. Tvornica pripada nizu industrijskih postrojenja u Hrvatskoj koja su od 1990-ih naovamo ugašena ili su prestala raditi. Taj val deindustrijalizacije zemlje nije prošao neopaženo i sve je više u fokusu javnosti, dijelom zbog nekoliko vrijednih umjetničkih projekata[i] koji su mu posvećeni i koji su u napuštenim halama pronašli povod za tematiziranje društvenih mijena, a ne tek privlačne objekte za turističku eksploataciju[ii]. Lana Stojićević je istraživanje o TEF-u započela 2014., a prvi rad o temi naslovljen Crno brdo realizirala je 2015. godine. U listopadu 2018. u sklopu programa Umjetnički pojmovnik javnog prostora izvela je performativnu šetnju „Kad ne dime tvornički dimnjaci“ s bivšim radnicima tvornice na lokaciji njenih nekadašnjih pogona. Tvornički su objekti većinom srušeni, ostao je tvornički otpad (troska i fenolne otpadne vode) koji do danas nije adekvatno zbrinut i lokacija u središtu grada (305.395 m² površine) na kojoj treba osmisliti nove sadržaje. U prisnoj atmosferi nekolicina se radnika, sudionika šetnje, uz preživjele ostatke svog nekad radnog okruženja prisjetila rada u tvornici i evocirala uspomene na život koji se odvijao unutar i oko nje. Razgovori su snimani te su njihovi ulomci u formi audio-rada dostupni na platformi aporee.org, kao vrsta neformalnog audio-vodiča po lokalitetu koji je danas nalik arheološkom, zaustavljen u međuprostoru i međuvremenu, još neispražnjen od ostataka bivšeg života a novi mu još nije povjeren. Godine 2019. Lana Stojićević priču, o sada već fantomskoj tvornici TEF, nastavlja u formi autorskih novina, ponovno u suradnji s bivšim radnicima tvornice. Novine je uredila prema uzoru na originalni Informativni list tvornice koji je izlazio od 1963. do 1991. godine. Tvorničke su novine tek u novije vrijeme postale predmetom interesa znanstvene i umjetničke zajednice koja ih je prepoznala kao važan dio samoupravne kulture u vrijeme SFRJ. U bivšoj su državi tvorničke novine bile promovirane kao medij participacije radnika u radu tvornice, ali i u društvenom životu koji se odvijao oko nje.[iii] One su stoga vrijedan izvor informacija o povijesti pojedine tvornice i o društvenim kretanjima koja su se prelamala kroz njih.[iv] Lana Stojićević ih koristi kao format za priču o povijesti TEF-a u kojoj iznosi saznanja stečena uvidom u originalne novine tvornice i drugu arhivsku građu te kroz kazivanja bivših radnika. U kazivanjima najstarijih svjedoka i protagonista novih početaka tvornice nakon Drugog svjetskog rata, 1947. i dalje, dominantne su teme osjećaj zajedništva, elan zbog novog početka, odgovornost za tvornicu u koju je 1950. godine uvedeno samoupravljanje. Kasnijih godina (70-ih i 80-ih) ova utopijska slika biva narušena  – sugovornici spominju sitne krađe tvorničkog alata i materijala, zabušavanje ili iskradanje s radnog mjesta, zajedništvo se rastače zbog materijalnih interesa itd. Elan ranog poraća s godinama je jenjao, a okolnosti su se u okruženju, lokalnom i globalnom, nezaustavljivo mijenjale. Domovinski je rat dodatno dotukao tvornicu koja se tada već zadnjim snagama borila za opstanak. Čitajući izjave protagonista, teško je ne steći dojam da olako odustajemo od tvornica i od industrijske proizvodnje općenito. Njihov opstanak traži ulaganja, modernizaciju i nova znanja koja uvijek, čini se, izostanu. I u TEF-u su, kazuju sugovornici, bili nabavljeni filteri za ferolegure koji su trebali spriječiti širenje otrovnih čestica u okoliš, ali nikad nisu ugrađeni, ostavljeni su neiskorišteni da propadnu. Takav slijed stvari nije usamljen slučaj. Može li imaginacija domaćeg čovjeka, ona koju hrani znanje i iskustvo, dometnuti dalje od prve i najlakše zarade (one od turizma i nekretnina) ?[v] Jesmo li izgubili povjerenje u vlastite snage i samosvijest koja bi nas potakla da pogled upravimo dalje u budućnost? U novinama ćemo naći podatke o kretanju broja zaposlenih, o odnosu plaća unutar tvornice, o detaljima proizvodnog procesa, ali najviše je prostora posvećeno samim radnicima, suradnicima kojih se sugovornici prisjećaju sa simpatijom i poštovanjem i koji su različitih kvalifikacija: inženjeri, tokari, bravari, limari, vodoinstalateri, mehaničari, radnici uz vruće peći koje nisu smjele prestati raditi. Neki od njih su herojske figure jer su odigrali važnu ulogu u povijesti tvornice. Tekstove prate umjetničine ilustracije kojima obrađuje pojedine teme ili pak u arhivskoj građi (tehnički nacrti tvorničkih objekata i postrojenja) prepoznaje zanimljiv likovni materijal u kojeg autorski intervenira crtežima ili foto-montažama. Tekstovi su podijeljeni u temate koji počinju kratkim autorskim tekstovima Lane Stojićević, a nastavljaju se kazivanjima radnika. Iako Lanin pristup odlikuje zavidna istraživačka temeljitost i ozbiljnost, „olakšana“ je duhovitim anegdotama i slikovnim interpretacijama. To čini listanje novina uzbudljivim i dinamičnim, što se od novina i očekuje. S druge strane, obilje stručnih izraza u tekstovima, kao i onih lokalnih i sasvim internih koje su skovali radnici, dragocjen je materijal za povijest tvornice i povijest proizvodnje specifične industrijske grane. Pripovijest o TEF-u kakvu nam nudi Lana Stojićević nije sveobuhvatna ni konačna, niti su odabrani sugovornici jedini koji o tvornici imaju što reći. No već takva, fragmentarna i presvučena nježnim filmom nostalgije, čini bližom jednu važnu epizodu u povijesti Šibenika i kroz nju priča o društvenom projektu koji nije svodiv na jednu formulu ni na jednu ocjenu ili osudu.

 

 

[i] Istraživačka studija i izložba o kombinatu Borovo, umjetničke intervencije unutar projekta Motel Trogir, izložba Što je nama naša Dalmatinka dala? o Dalmatinki Sinj i dr.

[ii] Vuković, Vesna (2017.): Industrijska baština ili industrija baštine?, dostupno na: https://www.bilten.org/?p=17031#  (pristup 11. 10 .2019.)

[iii] U Jugoslaviji je 1960-ih “1.200 poduzeća − uglavnom onih s više od 100 zaposlenih – imalo vlastite novine” (Suvin, 2014., 248), a početkom osamdesetih godina izlazilo je, prema gruboj računici, oko “dvije tisuće listova radnih organizacija” (AD, 28. 12. 1982., 4) – preuzeto iz: Koroman, Boris: Radnički tisak i problemi koncepta samoupravljanja u kulturi u 70-im i 80-im godinama 20. st. // Acta Histriae, 24 (2016), 3; 615-642

[iv] Izložba Kome treba poduzeće? Kombinat Borovo 1988.-1991., Galerija Nova, Zagreb, 2016. – izložba  je rezultat višegodišnjeg istraživačkog rada Grupe Borovo (Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić) o klasnim sukobima u Kombinatu Borovo predratnih godina, velikim dijelom temeljenog na tekstovima u tvorničkim novinama Tjednik Borovo, a uključila je i tisak "izvanrednog izdanja" ovog lista kao hommage najstarijem jugoslavenskom tvorničkom časopisu.

[v] Osamdeset posto investicija u Hrvatskoj bilo je u građevinske objekte, nekretnine i zemljišta, dok su one prave investicije – u alate, postrojenja i opremu – bile tek oko petnaestak posto, konstatirao je prof. Josip Tica u preliminarnoj analizi hrvatske tranzicije u razdoblju od 1989. do 2019. - dostupno na: http://ideje.hr/od-prvih-deset-najrazvijenijih-tranzicijskih-zemalja-nijedna-ne-ovisi-ni-o-turizmu-ni-o-prirodi-resursima-industrija/ (pristup 11. 10. 2019.)

Powered by CouchCMS